Od kada

Salezijanska družba u svijetu

Kratka povijest početaka

Izvori: iskustvo oratorija (1841.–1846.)
8. prosinca 1841. simbolični je datum od kojega počinje salezijanska povijest. Toga dana u Torinu sveti Ivan Bosco susreće mladoga Bartolomea Garellija u sakristiji crkve svetoga Franje Asiškoga. Iz toga jednostavnog razgovora rađa se oratorij, inicijativa koja se u početku sastoji od nedjeljnih susreta katekizma i prijateljstva.
Povijesni je kontekst presudan: Torino, prijestolnica Kraljevine Sardinije, nalazi se usred gospodarske i društvene preobrazbe. Industrijalizacija u nastajanju privlači tisuće mladih sa sela, često bez obitelji, stalnoga posla i obrazovanja. Don Bosco shvaća da povremena pomoć nije dovoljna: potrebno je stvoriti stabilnu sredinu koja povezuje odgoj, vjersku formaciju i ljudsko praćenje.
12. travnja 1846., na Uskrs, oratorij dobiva stalno sjedište na Valdoccu. Ondje se razvija izvorni odgojni model: kuća koja prihvaća, škola koja priprema za život, župa koja evangelizira, dvorište za susret među prijateljima. U tom pastoralnom laboratoriju oblikuje se takozvani „preventivni sustav”, utemeljen na razumu, vjeri i ljubaznosti. Još prije kanonskoga osnutka već postoji konkretno i ustrojeno iskustvo.

Prema stabilnom obliku: odluka iz 1859.
S godinama djelo raste. Oko Don Bosca okupljaju se mladi suradnici koji dijele istu odgojnu strast. Postaje jasno da je za kontinuitet oratorija i novih inicijativa (škola, radionica, konvikata) potrebna stabilna pravna struktura.
18. prosinca 1859. Don Bosco okuplja 17 članova i službeno osniva Družbu svetoga Franje Saleškoga. Nije riječ samo o formalnom činu, nego o strateškom izboru: djelo ne smije ovisiti o životu utemeljitelja, nego se mora ukorijeniti u redovničkom institutu sa zajedničkim pravilima.
Pozivanje na svetoga Franju Saleškoga izražava jasno duhovno nadahnuće: pastoralnu blagost, povjerenje u to da se mlade može odgajati, kršćanski optimizam. Nova Družba nastaje s jasnom svrhom: „spasenje duša”, osobito siromašnih i napuštenih mladih, putem cjelovitoga odgoja.

Priznanje Crkve (1864.–1874.)
Mlada Družba prolazi složen put do službenoga priznanja. Političko ozračje toga vremena obilježeno je napetostima između države i Crkve u kontekstu ujedinjenja Italije. Osnovati novi redovnički institut nije jednostavno.
23. srpnja 1864. Družba dobiva prvo priznanje iz Rima, „Decretum Laudis” (dekret pohvale). Zatim 19. veljače 1869. dobiva dekret o odobrenju od Svete Stolice za pontifikata pape Pija IX. To je odlučujući korak: Družba je priznata kao redovnički institut papinskoga prava.
3. travnja 1874. konačno su odobrene Konstitucije. Taj akt organski utvrđuje svrhu, redovničke zavjete, unutarnje upravljanje i odgojno poslanje. Od toga trenutka Družba ima punu crkvenu legitimnost i normativnu strukturu koja joj jamči stabilnost i razvoj.

Misijsko otvaranje (1875.)
Samo godinu dana nakon odobrenja Konstitucija Družba čini korak koji će odrediti njezino međunarodno lice. Godine 1875. kreće prva misijska ekspedicija u Argentinu. Don Bosco šalje skupinu salezijanaca predvođenu don Ivanom Caglierom, s nalogom da se brinu za talijanske iseljenike i evangeliziraju mjesno stanovništvo.
Taj izbor otkriva dvije temeljne značajke: univerzalni obzor karizme i već postignutu organizacijsku sposobnost. U nekoliko desetljeća salezijanci se šire po Latinskoj Americi, Francuskoj, Španjolskoj i postupno po drugim kontinentima. Strukovno obrazovanje, poljoprivredne škole, župe i oratoriji postaju povlaštena sredstva pastoralne prisutnosti.
Misijsko širenje nije sporedan dodatak, nego sastavni dio izvornoga projekta: ići ondje gdje su mladi u najvećoj potrebi.

Učvršćenje nakon 1888.
U trenutku Don Boscove smrti, 31. siječnja 1888., Družba broji stotine članova i brojne kuće u Europi i Americi. Prijelaz vodstva odlučujući je ispit čvrstoće instituta.
Prvi nasljednik, Mihael Rua, vodi Družbu u vjernosti karizmi i s velikom organizacijskom sposobnošću. Tijekom njegova vrhovnog poglavarstva salezijanske se kuće umnožavaju, a prisutnost se dodatno širi. Institut pokazuje da je sposoban nastaviti poslanje nakon smrti utemeljitelja te da ima strukture i duhovnost kadre trajati u vremenu.

Nastanak Salezijanske družbe nije plod jednoga izdvojenog čina, nego postupnoga procesa: od konkretnoga iskustva oratorija do osnutka 1859.; od papinskoga priznanja do misijskoga širenja; od vodstva utemeljitelja do institucionalnoga učvršćenja.
U središtu toga puta ostaje jednostavno i korjenito uvjerenje: odgoj je povlašteni put evangelizacije i ljudskoga promicanja. Povijest salezijanskih početaka pokazuje kako se pastoralna intuicija, ukorijenjena u društvenoj stvarnosti svojega vremena, može pretvoriti u crkvenu ustanovu sposobnu djelovati na svjetskoj razini.